Skoči na sadržaj

SEĆANJA NA BUDUĆNOST

Miloš Dimitrijević - Joker

Dah poezije u kratkim pričama

Miloša Dimitrijevića ‐ Jokera

Na našem književnom nebu Miloš Dimitrijević Joker je već uveliko zvezda koja se sve jače razgreva. Njegova publika je navikla da uživa u dubini pisane reči u sva četiri romana objavljena u serijalu Pritisni start da igraš ponovo. U poslednje vreme svojim vernim čitaocima na društvenim mrežama poklanja poneki red poetske proze, koje je sabrao i ugnezdio među korice nove knjige, zbirke kratkih priča Sećanja na budućnost, pomerivši granice svog spisateljskog talenta i pokazavši da poezija iz misli može da kaže mnogo i gromko i kad je sputana u kratku proznu eliptičnu formu. I pre nego što počnete da čitate ove redove, oksimoronski naslov, nastao od spajanja nespojivog, pokrenuće radoznalost: šta se to tako važno, a kontradiktorno nalazi na hladnoj belini papira? I dočekaće vas izraz u istom duhu: jednostavan ali jezgrovit, ponavljajuć ali svež, stegnut tačkama ali uzavreo asocijacijama i bogat jezikom u kome je rečima tesno ali mislima prostrano. Izraz u kome su se skutrila iznijansirana raspoloženja lirske duše u proznom svetu i pesničke osećajnosti u prozaičnom otuđenju, besmislu i ništavilu.

Poneka priča građena je sa čitavom fabulom od koje bi se mogao razviti novi roman, poneka je tek odjek osećanja u gluvo doba noći kad se najlepše izmaštava sreća, a poneka dubinom filozofskih misli i spiritualnosti poziva na preispitivanje i promišljanje o sudbini, smislu života i smrti kao nastavku a ne prestanku našeg bivstvovanja. Svakoj od njih zajednička je na izvanredan način oslikana piščeva vizija pomerenog sveta u pomerenom vremenu u kome je čovek prepušten samoći, besmislu, sećanjima na nedohvatnu ljubav i beskonačnim pokušajima da pronađe svrsishodnu komunikaciju sa sopstvenim okruženjem.

Zato se u svakoj od priča nalazi po jedno zrno bola, poput peska u školjci, oko koga se kao obloga na duši obavijaju nove misli i stara osećanja, ne bi li se kreirala nova stvarnost u kojoj se blaže rastanci obojeni patnjom poput „ujeda zveri”, um „zaglavljen u prošlosti” i koraci niz „ulicu oskrnavljenih ljubavi” po kojoj se još čuje kloparanje očaja „fijakera potrošenih nadanja”, kojim je otišla voljena žena. Uvodeći atmosferu eteričnih noći u kojima „možda jedini prijatelj”, povratnik mesec, seda na svoj presto, najbolje se otvaraju i šire granice poetskog u prozi a pesnička orfejska moć sebi podvrgava svu prirodu koja i sama, zajedno sa osećanjima, postaje poezija koja damara kroz pripovedačke redove.

Pesničkim jezikom ovde je opisana i ta toliko željena ravnoteža života, stalno ometana večnim konfliktom čovekovog duha sa svetom koji ga okružuje, čineći da „korača kao pijani veteran koji je izgubio nogu na frontu”. Na isti način pisac ga suočava i sa sudbinom, prinuđujući ga da se stalno preispituje ne bi li našao način da razume zašto ga je baš na to mesto dovezao „žuti taksi” proviđenja i zašto samo on vidi nepostojeću publiku dok igra „poslednju ulogu u sezoni”.

Iako je u osnovi skoro svih priča jedna nesrećno okončana ljubav, pažljivim čitanjem otkrićemo da je osećanje duboke tuge tesno povezano i sa razočaravajućim pogledom na društvo koje okružuje lirskog subjekta. Bilo da se on manifestuje kroz opis modernog sveta punog brzog ritma, sujeta, otuđenih emocija bez duše i života obloženog licemerjem tuđine, redovi odišu tihim protestom, odbijanjem aktuelne stvarnosti i pokušajem stvaranja nove u kojoj svi pojmovi koji ga okružuju postaju vidovi jedne univerzalne celine.

Međutim, iako ton zbirke priča na prvi pogled odiše teskobom i klonućem, snažno optimističko pulsiranje života ga na kraju ipak anulira. I kao što u početnoj priči talasi tuge zapljuskuju obale duše koja se samo do snova oprašta od princeze svog života, tako se u poslednjoj oprašta i oslobađa od crvenog – ljubavi, uzburkane krvi i radosti iza čijeg plamena je ostao samo pepeo, dozvoljavajući novim jutrima da smene besane noći i krene dalje čvrsto određujući puteve sopstvene sudbine.

Jelena Dilber

Nova POETIKA